Bio sam dijete i bila je dijete
U kraljevstvu, što plaču valovi,
No ljubavlju većom od ljubavi svete
Ljubljasmo se ja i Li,
Te nam na ljubavi nebeske čete
Zaviđahu, anđeli svi.
I tako prije ljeta i ljeta
U kraljevstvu, što plaču valovi,
Vjetar iz oblaka skrši poput cvijeta
Moju lijepu Anabelu Li,
I tako njoj brata žalost dopa,
Da je ponese daleko od mene,
Da je u kamenom grobu zakopa,
Što ječi od umorne pjene.
Anđeli nesrećni i u raju
Zaviđahu njoj i meni
I, zato (svi ljudi znaju
U kraljevstvu, što ga more mi)
U noći iz magle zaduhaju
Vetri i ubiju moju Anabelu Li.
No naša je ljubav jača od one
Njih, što bjehu stariji no mi,
Njih, što jesu umniji no mi,
Pa ni anđeli s vrh vasione,
Pa ni bjesovi, što pod morem rone,
Dušu ne mogu rastaviti: dušu mi
Od duše lijepe Anabele Li.
Kad mjesec sine, nosi mi sanje
O lijepoj Anabeli Li;
Kad zvijezde izađu, sinu oči danje
Prelijepe Anabele Li;
I tako noću za noći ja sjedim
I dragu, moju ljubav i moj život gledim,
Tamo u grobnici na valu,
U njenom grobu na zvučnome žalu.
