Zaduživanje srpskog naroda na prekomerni interes otpočeto je vrlo rano u Srbiji. To svedoče ona prva naređenja zakonska: da se nikome na sudu ne dosuđuje veći interes od 12%, a tako isto one uredbe da se narodu izdaje novac iz državnih kasa na umereni interes. No ove mere nisu ni tada pomagale, kao ni sada, mada su sada mnogo jače i bolje udešene. Ljudi koji su raspolagali novcem koristili su se potpunom nevoljom svojih sugrađana da ih do guše zaduže. Oni su se čvrsto držali onog osnovnog načela ćiftinskog morala: "Kupi što možeš jevtinije, a prodaj što možeš skuplje". Trgovac je kupio novac kao i drugi espap na pijaci "slobodnom razmenom", činovnik ga je stekao od svoje plate, tj. nagrade za one usluge što ih je činio narodu. Svaki od njih mogao je dati novac na zajam svakom, sa najčistijom savešću, ma sa kakvim interesom. Kome ne treba novac, ne mora uzeti. A posle: ko je kriv seljaku što ne zna da se vuna prodaje skuplje u Hamburgu nego u Krivom Viru, ili da se svinjče prodaje skuplje u Pešti i Đuru no u njegovom selu? Da je i on trgovao, i on bi mogao postati bogat čovek i davati drugome pod interes, a ne uzimati pod interes. Tako isto: ko je kriv seljaku što on nije učinio kakve usluge "otadžbini", pa nije postao ni ćata, a kamoli sudija, kapetan, načelnik ili savetnik?
Ma kako mislili o seljačkoj krivici, svakojako moramo pripisati jedino njegovoj gluposti što je kod sve svoje proizvodnje ostao siromah i počeo se zaduživati. Svi proizvodi koje jedan narod troši dobijaju se ili neposredno njegovim radom, ili u razmenu za njegov proizvodni rad. To je istina. Prema tome, na primer, kadifeno libade od dvadeset dukata, što ga nose ne samo načelnikovica već često i ćatinica, u stvari je plaćeno sa nekoliko tovara žita, ili kojim svinjčetom. Ali ko je kriv seljaku što je on tako glupo udesio svoju proizvodnju, pa može da proizvede za ćatinicu kadifeno libade, a za sebe ne može ni suknene čakšire? Očevidno, niko drugi no njegova rođena glupost. Samo što je po našem shvatanju njegova glupost neizmerno dublja i šira no što misli običan ćivtinski mozak, koji bi možda prebacio seljaku što on nije postao trgovac ili činovnik.
Iz dela Srbija na istoku
