"Kako vidimo, piše Aristotel, da svaka država predstavlja neku zajednicu i da je svaka zajednica nastala radi nekog dobra, jer radi onoga što misle da je dobro ljudi rade sve, jasno je da sve zajednice teže nekom dobru, a ona koja je od svih najmoćnija i koja sve ostale u sebi obuhvata, teži dobru najvišem od svih. Ona se zove država odnosno državna zajednica."
"... Jasno je, dakle, da država nastaje po prirodi i da je važnija nego pojedinac. Ako pojedinac izdvojen (iz celine) nije sam sebi dovoljan, odnosiće se prema celini kao i drugi njeni delovi. A onaj ko ne može da živi u zajednici ili kome ništa nije potrebno jer je sam sebi dovoljan, nije deo države, te je ili zver ili Bog. U svim ljudima, dakle, postoji prirodna težnja za pravom zajednicom i onaj ko ju je prvi osnovao začetnik je najvećeg dobra. I kao što čovek, kada dostigne svoj puni razvoj, najbolje od svih bića, tako je bez zakona i pravde najgore od svih - jer naoružana nepravda je nešto najstrašnije. Čovek se, međutim, rađa naoružan razumom i vrlinom koje može da upotrebi u prvom redu protiv onoga što je tome suprotno. Stoga je čovek bez vrline najizopačenije i najdivljije biće i najgore od svih u zadovoljavanju polnog nagona i gladi. Pravdenost je, međutim, potreba države, jer pravda čini poredak državne zajednice, a ona se sastoji u tome da se odluči šta je pravo."
Iz dela Politika