Artnit

Sreda, 16 Mart 2016 12:11

Bruno Šulc - Malo ko to primećuje, zauzet samim sobom u jurnjavi običnog dana Istaknut

Theophrastos Triantafyllidis - Figure na ulici Theophrastos Triantafyllidis - Figure na ulici

Pretpostavimo da sam, da tako kažem, putnik lake kategorije, zaista preterano lake kategorije, pretpostavimo da me u brigu bacaju izvesna pitanja, npr. koliko imam godina, kada slavim imendan itd. Je li to povod da neprestano kružim oko tih nedoumica, kao da je u njima suština stvari? Ne da se stidim svoga stanja. Ni najmanje. Ali ne mogu da podnesem predrasudu s kojom naduvavaju značaj neke činjenice, izvesne razlike u suštini, tanke kao dlaka. Zasmejava me cela ta lažna teatralnost, taj svečani patos, nagomilan na tom problemu, to odevanje trenutka u tragično odelo, puno mračne pompe. A u stvarnosti?

Ničeg više lišenog patosa, ničeg neprirodnijeg, ničeg banalnijeg na svetu. Lakoća, nezavisnost, neodgovornost... I muzikalnost, neobična muzikalnost udova, da se tako izrazim. Ne može se proći ni pokraj jednog vergla a da se ne zaigra. Ne iz veselja, nego zato što nam je sve svejedno, a melodija ima svoju volju, svoj uporni ritam. Dakle, popušta se. "Malgožatko, blago duše moje..." Čovek je preterano lak, odviše neotporan da bi se protivio, a uostalom, u ime čega da se protivi kad je reč o tako nepretencioznom predlogu koji ohrabruje bez obaveze? I ja igram ili, tačnije rečeno, tupćem po taktu melodije sitnim koracima penzionera, podskakujući s vremena na vreme. Malo ko to primećuje, zauzet samim sobom u jurnjavi običnog dana. Jedno bih samo hteo da sprečim, da čitalac ne stvara nikakvo mišljenje o mom stanju. Jasno opominjem pred njegovim precenjivanjem i to kako in plus tako i in minus. Samo nikakve romantike. To je stanje kao svako drugo, kao svako drugo nosi u sebi znak najprirodnije razumljivosti i običnosti. Svaka paradoksalnost nestaje kad se čovek jednom nađe s druge strane. Veliko otrežnjenje - tako bih mogao nazvati svoje stanje, oslobođenje od svih tereta, igračka, lakoća, praznina, neodgovornost, nivelisanje razlika, razlabavljivanje svih veza, uništavanje granica. Ništa me ne drži i ne vezuje, nedostatak otpora, bezgranična sloboda. Čudna ravnodušnost, s kojom lako prolazim kroz sve dimenzije života - to zapravo treba da bude prijatno - zar ja znam? Ta dubina bez dna, ta svudaprisutnost, tobož bezbrižna, ravnodušna i laka - neću da se žalim. Postoji takav obrt: nigde ne zagrejati mesta. To je upravo to: odavno sam već prestao da zagrevam mesto pod sobom.

Iz priče Penzioner (zbirka priča Sanatorijum pod klepsidrom)

Pročitano 3333 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Bruno Šulc - Malo ko to primećuje, zauzet samim sobom u jurnjavi običnog dana