Evo kako je on to učinio: postavio jedan akt okrenut leđima, koji je, opet, pred sobom, na tlu, imao veoma bistar izvor u kome je Đorđone naslikao odraz akta s lica; na jednoj od strana bio je laki oklop, a na njemu se ogledao levi profil, budući da je metal bio tako uglačan da su se na njemu otkrivale sve potankosti; na drugoj strani bilo je ogledalo u kome se videla druga strana akta. Bila je to čudesna invencija i fantazija koja je, zapravo, dokazala da slika zahteva više talenta i rada, pokazuje više u jednom jedinom pogledu od prirode nego što to čini skulptura..."
Isti učinci reflektujućih površina zatiču se i na jednom drugom izgubljenom delu, jednom Svetom Đorđu, prema opisu Paola Pina. No, nije bilo nikakvog drugog uverljivog svedočanstva za ta dela, a - uostalom - mnogi slikari iz Venecije, Ferare i Breše koristili su, s različitim uspehom, takve postupke (naročito Savoldov Portret u stojećem stavu, zvani Gaston de Foa, danas čuvan u Luvru). Zapravo je pokušavajući da sazna kako je delo dospelo u kolekciju Sostenjo. Novak je učinio kapitalno otkriće koje ga je navelo na tvrdnju da je slika bila Đorđoneova. On je, u stvari, otkrio trag slike čiji je opis u svim tačkama odgovarao Vitezu na kupanju iz kolekcije Sostenjo. Tu sliku, s nazivom Venera pruža Vulkanovo oružje Enei, ostavio je u nasledstvo izvesni Nikolo Renijeri i bila je izložena na aukciji u Veneciji početkom XVII veka.
Iz romana Umetnička zbirka