Za Ja malog deteta tokom čitave infantilne faze uobičajeno je pribegavanje projekcijama. One mu služe da se oslobodi svojih radnji i želja, tada kada postanu opasne za njega, i da u spoljnom svetu potraži nekog na koga će ih preneti. Neko “drugo dete“, životinja, čak i neživi predmeti, služe mu da na njih premesti sopstvene greške. Detetovo Ja se na ovaj način normalno oslobađa pobuda i želja koje se stalno zabranjuju i prenosi ih izdašno na svoju okolinu. Ako postoji mogućnost da dete zbog ovih želja bude kažnjeno, ono traži drugu osobu koja će ga zameniti i biti kažnjena, dakle osobu na koju će biti izvršena projekcija, a ako je do projekcije došlo usled osećaja krivice, dete samokritiku upućuje svojoj okolini u obliku pritužbi. U oba slučaja ono se distancira od novih počinilaca, i prema njima se ponaša krajnje netolerantno.
Iz dela Ja i mehanizmi odbrane