Boraveći na Kosovu, kao konzul u Prištini od 1905. do 1911. godine Milan Rakić je upoznao mnoge spomenike srpske drevne kulture i književnosti. Freska u manastiru Gračanica, na kojoj je prikazan lik najmlađe srpske kraljice Simonide sa lepim i tužnim licem na kojem je neprijateljski vojnik u godinama robovanja i ratova nožem iskopao njene divno obojene i usađene oči bila je inspiracija Milanu Rakiću za stvaranje pesme Simonida.
Pesma Simonida je u svom osnovnom tonu mirna i svečana. Tmurno raspoloženje koje je zahvatilo Milana Rakića pri stupanju na kosovsko tle oseća se i u ovoj pesmi.
Prvi stih u pesmi "Iskopaše ti oči, lepa sliko" pesnik posvećuje Simonidinim očima koje izmešta od fizički postojanog lika i prebacuje na osećanja prema slici koja prikazuje mladu kraljicu Simonidu. Kroz lik mlade kraljice simbolično je prikazano celokupno vizantijsko i srpsko nasleđe. Rakić je sjedinio tragičnu sudbinu Simonide koju je otac, vizantijski car Andronik II Paleolog prilikom zaključenja mira sa Srbijom 1299. godine darivao srpskom kralju Milutinu, kao garanciju trajnog mira i prijateljstva dve zemlje sa varvarskim uništavanjem srpske kulture, ponikle u vizantijskom okrilju. Zatim se pesniku kao u viziji javlja Arnautin koji bode oči kraljici Simonidi na fresci. Ali on nije smeo da dirne rukom njeno lice, ni zlatnu krunu, ni kraljevski veo pod kojim je ležala njena gusta kosa. Njena freska i dalje stoji u crkvi, na kamenom stubu i mirno podnosi svoju grubu sudbinu. Ona je i dalje iako tužna, svečana i bela. Njene ugašene oči i dalje šalju svoju svetlost, a njihov sjaj u čoveku budi nadu.
Pesma Simonida je izgrađena na suprotnostima. Umetnosti i stvaranju se suprotstavlja razaranje. Istovremeno se šalje i poruka da su sva brutalna dela uzaludna.