I konjić, kao da je razumio njegovu misao, polazi kasom. Nakon sat ipo Jona sjedi kraj velike, zaprljane peći. Na peći, na podu, na klupama, hrču ljudi. U zraku zadah i zapara... Jona pogleda spavače, češka se i žali što se vratio tako rano.
"Nisam zaradio ni za zob, - misli on. - Zato mi je i teško. Čovjek, koji zna što treba da radi... koji je sam sit i konj mu sit, uvjek je miran..."
Iz jednog kutka podiže se mlad kočijaš i, sanjivo stenjući, pruža ruku za vedrom s vodom.
- Jesi li žedan? - zapitkuje ga Jona.
- Ja, žedan.
- Tako... Na zdravlje... A meni je brate, sin umro... Jesi li čuo, - ove nedelje, u bolnici... Nesreća!
Jona promatra kakav su utisak ostavile njegove rječi, ali ne vidi ništa. Mladić se pokrio preko glave i već spava. Starac uzdiše i češka se... Kao što je mladić zaželeo da se napije, tako on osjeća potrebu da se izgovori. Skoro će biti nedelja dana kako mu je sin umro, a on još ni s kim nije čestito porazgovarao o tome... Trebalo bi porazgovarati ljudski, natenane... Trebalo bi ispričati kako se sin razbolio, kako se mučio, što je pred smrt rekao, kako je umro. Trebalo bi opisati sahranu i odlazak u bolnicu po pokojnikovo odijelo. U selu je ostala kćerkica Anisja... I o njoj bi trebalo porazgovarati... Uostalom, zar je bilo malo stvari, o kojima bi on sada mogao razgovarati? Slušalac bi morao samo da huče, uzdiše i nariče... A još bi bolje bilo razgovarati sa ženama. One su, istina, guske, ali plaču već kod prve riječi.
"Treba obići konja, - misli Jona. - Spavati se može i poslije... Naspavat ćeš se, nemaj brige..."
On se oblači i ide u konjušnicu. Misli o zobi, o sjenu, o nevremenu... O sinu, ovako sam, ne može da misli. Da porazgovara bilo s kim, - to bi mogao, ali da sam o njemu misli i da zamišlja njegovu sliku, to mu je nepodnošljivo teško...
- Grickaš li? - pita on svog konja, videći njegove sjajne oči. - E, pa grickaj, grickaj. Kad nismo zaradili za zob, moramo jesti sijeno... Da... A star sam već i da vozim... Da imam sreće, vozio bi sin, a ne ja. Taj bi bio pravi kočijaš... Samo da je živ...
Jona malo pošuti, pa nastavi:
- Tako ti je to, kobilice, brate... Nema više Kuzme Jonića... Preminuo je... Razbolio se i umro na pravdi Boga... Recimo, ti sadeka imadeš jedno ždrebence, i ti si tom ždrebencetu rođena mati. I odjednom, recimo, tvoje ždrebence se rastavi sa životom... Je li da je to žalost?
Kobilica gricka sijeno, sluša i diše na ruke svojega gospodara. Jona se zanosi i priča joj sve...
Iz pripovetke Tuga
