Kako sve to izgleda ludo i čudovišno! Da li je na njegovoj ruci napisana, slovima koja on ne zna ali koja neko drugi može da pročita, neka strašna tajna greha, neki krvavi znak zločina? Zar ne postoji izlaz? Zar smo samo šahovske figure koje pokreće nevidljiva sila, posuđe koje grnčar oblikuje po svojoj ćudi, za čast ili sram? Razum mu se bunio protiv toga a ipak je osećao da neka nesreća lebdi nad njim i da je iznenada pozvan da nosi nepodnošljiv teret. Glumci su srećni. Oni mogu da biraju da li će se pojaviti u tragediji ili komediji, da li će patiti ili se veseliti, smejati se ili suze prolivati. Ali u životu je drukčije. Većina muškaraca i žena su primorani da igraju uloge za koje nemaju talenta. Naši Gildesterni igraju Hamleta, a naši Hamleti moraju da zbijaju šale kao princ Hal. Svet je pozornica, ali su uloge rđavo podeljene.
Iz pripovetke Zločin lorda Artura Sevila