Kroz pravila i preporuke o tome kako se pišu poslanice, najstariji crkveni oci i vizantijski pisci, izlažu da epistolarni stil treba da odlikuju sažetost, jasnoća, težnja ka svakodnevnom govoru i pristup pismu kao razgovoru prijatelja sa prijateljem. Josif Rakendit sa Svete Gore u XIII veku ističe da poslanice treba da sadrže izreke mudraca, odnosno apoftegme, poslovice, ali i nešto prijatno i jednostavno kao u priči.
Uzori za pisanje poslanica bili su takozvani epistolari, koji su sadržali gotove obrasce za pisanje pisama, različitim ličnostima, u raznim situacijama, najčešće sa molbom za oproštaj, pomoć ili savet. Često je tema poslanica bilo neko društveno, političko ili umetničko pitanje, ali i čisto lični pogled na sopstvenu sudbinu i mesto u društvu. Stil poslanica je svečan i odmeren, kazivanje je lično, a jezik probran.
Prvo delo epistolarnog žanra, najstarija poslanica u srpskoj srednjovekovnoj književnosti je pismo koje je Sveti Sava uputio igumanu manastira Studenice Spiridonu, sa svog drugog putovanja u Svetu zemlju. Književna poslanica despota Stefana Lazarevića Slovo ljubve svojim poetskim osobinama prerasta u himnu ljubavi. Poznate su i poslanice kir Siluana, Dimitrija Kantakuzina i despota Stefana Brankovića.