Više se nije osmehivao, a njegovi nekadašnji prijatelji su na osnovu toga došli do neobičnog ali neminovnog zaključka: "Čim se ne osmehuje, znači da je veoma zadovoljan sobom." Znajući to, sve više ih je izbegavao i bivao sve smrknutiji. Bilo mu je dovoljno da, ušavši u neku kafanu, ima osećaj da ga je prepoznao neko od prisutnih pa da mu padne mrak na oči. Za trenutak bi zastao, pun nemoći i čudnovate tuge, krijući iza neprobojnog lica svoj nemir, ali i silnu naprasnu potrebu za prijateljstvom. Pomislio bi na Ratoov pogled pun dobrote i naglo bi izašao. "Kakva njuška!", reče jednog dana neko blizu njega, u trenutku kad je tako izleteo iz kafane.
Sad je zalazio samo u četvrti udaljene od centra, gde ga niko nije poznavao. Tamo je mogao da razgovara, da se osmehuje, vraćala mu se dobrodušnost, niko ga ništa nije pitao. Stekao je nekoliko prijatelja, koji nisu bili naročito zahtevni. Posebno mu je prijalo društvo jednog od njih, koji ga je posluživao u staničnom bifeu u koji je često navraćao. Taj kelner ga je pitao čime se bavi u životu. "Ja sam slikar", odgovorio je Jona. "Slikar umetnik ili moler?" - "Umetnik" - "To je, bogme, teško", rekao je kelner. I više nisu doticali to pitanje. Da, to je bilo teško, ali Jona će izaći s tim na kraj, čim bude smislio kako da organizuje svoj rad. Provodeći besciljno dane i pijući gde stigne, sklopio je i neka druga poznanstva, a žene su mu pomagale. Mogao je da razgovara s njima, pre i posle ljubavi, a pogotovu da se malčice hvališe, one su ga razumele, čak i kad mu ne bi poverovale.
Iz pripovetke Umetnik na delu (zbirka pripovedaka Izgnanstvo i kraljevstvo)