Priča o Svetom Đorđu je veoma rasprostranjena od srednjeg veka. U njoj se kazuje da je u blizini Bejruta u jezeru živela aždaja koja je napadala ljude. Gradom je vladao kralj "prljavi idolopoklonik, opak i nemilosrdan prema vernicima u Hristu". Ljudi uplašeni od aždaje došli su do njega, a on je ponudio da napravi spisak građana i zauzvrat da žrtvuju svoju decu aždaji. Kada je princeza Sabra izabrana da bude žrtvovana aždaji kralj je "odenuo svoju kćer u ljubičasto i fino platno, ukrasivši ga zlatom i dragim kamenjem i biserima" i naredio da bude odvedena. Kada se aždaja počela približavati princezi, na belom konju se iznenada pojavio hrišćanski plemić i oficir u rimskoj vojsci, koji je kopljem pogodio aždaju i spasio devojku. Ovaj mladić je bio sveti veliki mučenik Đorđe. Takvim čudesnim fenomenom, on je zaustavio istrebljenje devojaka i mladića u Bejrutu i okrenuo Hristu stanovnike te zemlje koji su bili pagani.
Smatra se da se na slici Princeza Sabra Edvard Bern Džouns hvali verom i idealima viđenim kao bastion protiv moderne industrijske civilizacije, nasuprot pretnji koje predstavljaju mašine i merkantilizam. Na slici se Džouns fokusira samo na lik princeze Sabre. Slika devojke u celoj dužini na pozadini cveća i drveća, evocira srednjovekovnu tapiseriju i dodaje dekorativni karakter radu. Devojka na slici nalikuje na mladića. Savremenicima se činilo da Džouns sumnjivo zamagljuje granice između polova.