Ova strofa od četiri stiha na starofrancuskom jeziku, stavljena ispod jedne Holbajnove kompozicije, duboko je tužna u svojoj naivnosti. Gravira predstavlja orača kako upravlja plugom u sredini njive. U daljini se pruža prostrana ravnica gdje se vide bijedne kolibe; sunce zalazi za brijeg. To je svršetak napornog radnog dana. Seljak je star, zdepast, sav u dronjcima. Zaprega od četiri konja koju on tjera mršava je, iznurena; raonik upada u džombasto i nepokorno tlo. Samo jedno biće je veselo i čilo u ovoj sceni znoja i iscrpljenosti. To je fantastično biće, kostur sa bičem u ruci što ide po brazdi pored uplašenih konja i udara ih služeći tako starom oraču kao pomagač uz plug. To je smrt, ta utvara koju je Holbajn alegorično uveo u ređanje filozofskih i religioznih tema, turobnih i smiješnih u isto vrijeme, pod naslovom Slike smrti.
Iz romana Đavolja bara