Ežen Delakroa je na slici prikazao scenu poslednjeg sata života asirskog kralja Sardanapala na mnogo destruktivniji način nego što je to u Bajronovoj poemi. "Postoji neka crna strast u meni koju moram da utolim", napisao je jednom prilikom Delakroa, u svom dnevniku. Ova klanica na lomači, ova grandiozna smeša smrti i sulude azijatske oholosti, haremske čulnosti, svireposti i krezovskog luksuza, predstavlja možda najobuhvatniji napor koji je Delakroa učinio da utoli tu svoju crnu strast.
Scena na slici predstavlja samoubistvo legendarnog asirskog vladara Sardanapala. Poraženi Sardanapal ubija se i uništava sa sobom sve što mu je bilo drago, da ne bi palo neprijatelju u ruke kao plen. Njegov dvorac je potpaljen. On sam će u njemu živ izgoreti, opružen na ogromnoj, raskošnoj postelji, ukrašenoj belim slonovim glavama. Dok plamen proždire palatu, evnusi kolju pred njegovim očima robinje, žene iz njegovog harema, njegove konje ljubimce i bacaju na gomilu blago koje će zajedno sa njim izgoreti na toj fantastičnoj lomači.
Delakroa je dodao više ljudi na slici što povećava strahotu katastrofe. Lice kralja ima atipičan izraz, a njegove oči su bezizražajne. Svetlo na slici je intenzivno, a sunce sija u haosu koji je prikazan u centru slike. Crvena i žuta boja stvaraju još haotičniju scenu. U koloritu slike ima jakih tonova boje, obojenih senki i uporedo postavljenih komplementarnih boja.
Kada je slika Sardanapalova smrt bila izložena u Salonu u Parizu 1827. godine sa još devet slika Ežena Delakroa, ova kompozicija nije bila shvaćena i nije imala uspeha. Sam Luvr nabavio ju je tek posle skoro sto godina.
Savremeni istoričari umetnosti smatraju da je Sardanapalova smrt jedno od remek- dela Ežena Delakroa. Oni hvale njegovu inventivnost, njegovu hrabrost da koristi ličnu tehniku vibrirajućih susednih tonova slike, a efekte boja na slici smatraju genijalnim.