Sva je ova obala samo jedno vitko i divno, umorno i osetljivo telo, što se razgolitilo moru, u polukrugu sivog i rumenog stenja i belog snega na planinama.
U daljini, čak negde pred Makarskom, kao beli leptirovi, puno jedrilica.
Obala sva obrasla alojama; nad njom pevaju ševe. Mosor, koji se diže neizmerno pust pod nebom, zaklonio je bela sela sa zvonicima, oko kojih se krovovi crvene kao cveće. Svud nad morem, vruća i siva boja kamena; oblaci plove nad njim, a vuku po njemu svoje senke. Ljudi se razmileli i otkrivaju vinjage koje su prezimile. Ogromni rtovi, kao od merdžana. Utopljeno srebro, u Jadran i Sunce.
Iz eseja Split (zbirka eseja Naša nebesa)