Usuđujem se da kažem da se Tebi u čitavom Tvom životu nije ništa dogodilo što bi za Tebe imalo takav značaj kao za mene pokušaj ženidbe. Time ne mislim da nisi sam po sebi doživeo nešto tako značajno, nasuprot tome, Tvoj život je bio mnogo bogatiji i sa više briga i muka nego moj, ali upravo zbog toga Ti se ništa slično nije dogodilo. To je kao da se neko popeo pet stepenika, a neko drugi samo jedan stepenik, ali koji je toliko visok kao svih pet zajedno. Prvi neće savladati samo tih pet stepenika, već stotinu i hiljadu drugih, on će voditi veliki i vrlo naporan život, ali ni jedan stepenik na koji se on popeo neće imati za njega takav značaj kao za onog drugog taj prvi, visoki, za njegovu snagu nedostižan stepenik, preko koga neće dalje i sa koga neće da siđe.
Oženiti se, osnovati porodicu, prihvatiti svu decu koja će doći, opstati u ovom nesigurnom svetu i, čak pomalo i voditi život u ovom svetu, po mom ubeđenju je najviše što jednom čoveku uopšte može uspeti. To što naizgled ovo mnogima uspeva nije nikakav protivdokaz, jer, kao prvo, zaista to ne uspeva mnogima i, kao drugo, to ne "rade" mnogi, već se to njima samo događa; to nije najveće što se može dogoditi, ali ipak veoma veliko i vrlo časno (posebno pošto se "raditi" i "događati" ne mogu jasno jedno od drugog razlikovati). I, konačno, ovde nije reč o nečemu najboljem već o nekom dalekom, ali pristojnom približavanju. Nije neophodno uleteti u središte sunca, ali ipak, pronaći neko čisto mestašce na Zemlji gde ponekad sija sunce, te je tako moguće malo se i ogrejati.
Iz knjige Pismo ocu