Ja neću “vernika“, mislim, da sam odviše pakostan za to, da verujem u sama sebe, ja ne govorim nikad masama... Imam strašan strah od tog, da me jednog dana proglase svetim: videće se, zašto ovu knjigu izdajem pre, ona treba da zapreči, da se sa mnom pravi šega... Ja neću da budem svetac, radije još volim biti komedijaš... Možda jesam komedijaš... I uprkos toga ili šta više ne uprkos toga - jer dosad nije bilo ništa lažljivije od svetaca - iz mene govori istina. - Ali moja je istina strašna: jer dosad se laž zvala istinom. - Preodređivanje svih vrednosti: to je moja formula za akt najvišeg samoosvešćivanja čovečanstva, koji je u meni postao meso i genije. Moja sudba hoće, da ja moram biti prvi pristojan čovek, da budem svestan u protivnosti prema lažljivosti vekova... Ja sam tek otkrio istinu tim što sam najpre laž kao laž osetio, nanjušio... Moj je genij u mojim nozdrvama... Ja poričem, kako nikad nije bilo poricano, i ipak sam protivnost negativnog duha. Ja sam veseli glasnik, kakvog nije bilo, ja poznajem zadatke od visine, da je dosad nedostajao pojam za to; tek od mene ima opet nadanja. Sa svim tim ja sam nužno i čovek kobi. Jer kad istina stupi u borbu sa vekovnom laži imaćemo potresa, grč zemljotresa, prometanje brda i dolina, kakvo se nikad nije ni sanjalo. Pojam politike preći će tad potpuno u boj duhova, sve će prikaze moći starog društva biti razvejane u vazduh - one sve počivaju na laži: biće ratova, kakvih još nije bilo na zemlji. Tek iza mene biće na zemlji velike politike. -
Iz dela Ecce homo