Formiranje identiteta je po Eriku Eriksonu jedan od najvažnijih delova čovekovog života. Osećanje ličnog/individualnog identiteta utemeljeno je na zapažanju samoistovetnosti i neprekidnosti sopstvenog postojanja u vremenu i prostoru, i na opažanju činjenice da druge individue zapažaju i priznaju navedeno.
Erik Erikson smatra da se razvoj ličnosti i formiranje identiteta odvija kroz osam faza, kojima je pručavajući različita društva, podelio psihosocijalni razvoj čoveka:
1. Faza sticanja osnovnog poverenja (prvih 18 meseci),
2. Faza sticanja autonomije (od 18. meseci do 3. godine),
3. Faza sticanja inicijative (od 3. - 6. godine),
4. Faza usvajanja odgovornosti (od 6. - 12. godine),
5. Adolescencija (od 12. - 19. godine),
6. Faza intimnosti (od 20. - 24. godine),
7. Faza stvaranja (od 25. - 65. godine),
8. Faza integracije (od 65. godine).
Svaka faza ima svoje specifične razvojne zadatke i istovremeno nosi sa sobom određeni konflikt ili krizu koju čovek mora da prebrodi.
Najvažniji konflikt sa kojim se suočava čovek u razvojnom procesu, po Eriku Eriksonu je kriza identiteta. Pri tome krizu identiteta povezuje sa vremenom intenzivne analize i istraživanja različitih načina na koji sami sebe posmatramo. Po Eriksonu je "kriza identiteta specifično psihičko stanje u jednom prekretnom periodu (pubertet, venčanje, penzionisanje i sl.) u kojem usled narušavanja osećanja kontinuiteta i istovetnosti ja nastaju teškoće u osećanju identiteta".