Na prvi površan pogled reklo bi se doduše da živimo u pluralističkoj demokratiji. Međutim, iza fasade, situacija je sasvim drukčija. U državnim službama, gradskim upravama, ustanovama, zadužbinama, sindikatima, svuda ista dirljiva slika - malo spremište starudije gde jedan izmučeni činovnik od jutra do kasne večeri rinta do besvesti, a u sedam drugih soba po jedan odnegovani gospodin mirno lista novine i s vremena na vreme telefonira.
Ako je dobronamerni čitalac bio ikad u situaciji da luta hodnicima bilo koje ustanove (a ko nije?), nije mogla da mu promakne ona nezaboravna scena - za svakim pisaćim stolom sedi ista neobična figura, s ukočenim pogledom uprtim u plafon, kao neki indijski joga na meditativnom putu do nirvane.
Recimo jasno i glasno da ta gospoda jednostavno nemaju što da rade. Ima ih previše za premalo posla. Stoga im se pošto-poto mora naći posao. Ne više jedan formular za jednog činovnika, nego sedam formulara za sedam činovnika. Umesto jednog žiga, na svakom parčetu papira mora ih biti po desetak, u svakoj kancelariji dobije se po još jedan žig.
Ko god je uspeo da se izbori za građevinsku dozvolu da podigne kuću, i ko god je preživeo tu traumu, imao bi o tome šta da priča. Kao u kakvom lavirintu, kancelarijske prostorije ne nalaze se u istom traktu ili zgradi, nego su rafinirano raštrkane na sve strane sveta. Papirologija je pravi rat živaca, a jedina joj je dobra strana što od nje živi čitava armija joga koji se razmožavaju kao zdravo leglo kunića. Molba za socijalno osiguranje pravi je test inteligencije, a doktorat iz atomske fizike puka je igrarija prema ispunjavanju poreske prijave.
Iz knjige Blago onom ko veruje