Smemo li pristati na tezu prema kojoj se jedina korist od kiča vidi u tome što se pomoću njega u ljudima, koji mu se podaju, primiruju duševni raskoli, obezbeđuje potrebna celovitost ličnosti koju vazda prete da ugroze norme savremene civilizacije, ali i njen tempo? Kič omogućava da se održi stanje zatomljene svesti, što se opravdava sa gledišta potrebne, makar i prividne duhovne ekonomije radi predupređivanja očaja? Dok su avangardisti hteli da u dušu našeg savremenika usade i prodube svest o očaju, dotle je taj isti, realni i pragmatički čovek bio primoran da sve to odbije resko, tražeći zaborav svesti o očaju u kiču koji mu raskošnim snoviđenjima i delotvorim senzacijama potire pakao ružne stvarnosti i privodi ružičastom svetu, podnevnoj i večernjoj idili. Nasuprot očaju od zalaska civilizacije i predosećajućeg sumraka koji opsedaju elitistu, običnom čoveku koji jezdi predelima kiča pruža se slika o lepotnom zalasku ali i istovremenom vaskrsenju Sunca. Umesto noćnih mora koje mu donosi i sama pomisao na stvarni radni dan sutrašnjice, kič ga omamljuje i doprinosi da mirno utone u san.
Iz dela Kič kao sudbina