Još pre nove ere u zapadnoj Evropi se smatralo da su zečevi svetinja, da imaju dušu i da spadaju u izabrane životinje od kojih je potekao i čovek. Zato se verovalo i da zečja šapa donosi sreću. Mnogo kasnije stari Kelti su usvojili deo tog verovanja. Dug boravak zečeva u jazbinama objašnjavali su time što njihova tela nastanjuje "numina", podzemni duh i da mogu da komuniciraju sa duhovima iz podzemnog sveta. Zbog njihove sposobnosti razmnožavanja smatrani su svetim i simbolom rađanja, plodnosti, zdravlja i napretka, a zbog njihovih brzih nogu smatrali su ih neuhvatljivima i simbolom pobede i slobode. Verovalo se da svaki deo njihovog tela daje nosiocu neke od pomenutih osobina, a posebno zečja šapa. Od starih Kelta ovo verovanje su preuzeli i drugi narodi.
U varijacijama sujeverja o zečjoj šapi ističe se da zec mora imati određene atribute, biti ubijen na određenom mestu, određenom metodom i na određeni dan ili osoba koja ga ubije treba da ima određene osobine, kao što je na primer muškarac sa razrokim očima. Veruje se da to mora da bude zečja zadnja leva šapa, da se nosi u levom džepu.