“Kakve li farse“, govorila je. “Oni licemjerni sveti puritanci u Bostonu tvrde da brane pravdu, i ponose se što ubijaju dva jadna mala talijanska radnika. Čuvaj se ljudi što ubijaju dva jadna talijanska radnika. Čuvaj se ljudi koji su na vlasti, Same, čuvaj se bogataša! Oni se plaše da će im novac biti nekako otet, pa mlate slijepo oko sebe - na sve strane, ljude koji prolaze ulicom, djecu, sjene, dva mala Talijana. Čuvaj se sistema! Čuvaj se vladara! Svi su oni jednaki! Sve, samo da ostanu gdje jesu - na grbači radnog čovjeka. I nemoj misliti da su Rusi bolji! Oni su još gori. Licemjerje im je još dublje. Oni govore svijetu da su radni ljudi, da su za radnog čovjeka. Lažu. To su ti Rockefelleri u kapama. Bismarcki bez kravata. Sve radi boljeg efekta. Koliko su oni već pobili Vanzettija, koliko jadnih tupih Saccoa! Oni bi mogli sjesti za ručak s guvernerom Massachusettsa, mogli bi se rukovati sa sucem Websterom Thayerom, a kad bi se presvukli, nitko ih više ne bi mogao razlikovati od njih.“
Iz romana Glasovi ljetnog dana
