Počeo sam da istražujem prethodni život svojih roditelja, očevo detinjstvo i godine odrastanja, i video kako se stalno ponavlja obrazac patetičnih napora i ponižavajućih neuspeha. Video sam i pažnju, nežnost i duboku zbunjenost. Jednog dana mogao sam da vidim njegov osmeh i plavi pogled koji je bio pun dobronamernosti i poverenja. Video sam oca kao ostarelog, teško hendikepiranog, svojom voljom izolovanog udovca: Budi ljubazan, nemoj da me žališ, budi ljubazan, nemoj da trošiš vreme, sigurno imaš pametnija posla. Budi ljubazan, ostavi me na miru. Meni je u svakom pogledu odlično. Hvala, hvala, baš lepo od tebe, ali radije ne bih, tako žalosno izgleda kad sedim za stolom sa svojim trapavim rukama.
Ljubazno je distanciran, negovan, lepo obrijan, doteran, glava mu se malo trese, posmatra me bez molećivosti ili samosažaljenja. Pružam ruku i molim ga za oproštenje, sad, danas, ovog trenutka.
Iz romana Rođeni u nedelju