I video sam da je život (moj i svačiji) izmena dana i noći, rada i odmora, susreta i razgovora, uživanja i neprijatnosti, koji se ponekad nazivaju događajima; postoji neredovno sakupljanje utisaka, slika i likova, od kojih samo sićušan deo (ne zna se zašto i kako) ostaje u nama; postoji neprestani tok nevezanih osećanja i misli koji se nikad ne zaustavlja, nesređenih uspomena iz prošlosti i mutnih nagađanja o budućnosti; i još nešto u čemu kao da leži neka suština, neki smisao i cilj, nešto najvažnije što već nikako ne može da se ulovi, ni izrazi i, u vezi s tim, večito iščekivanje: ne samo sreće, neke njene naročite punote, nego još nečeg u čemu će se (kad to nastane) ta suština, taj smisao, najzad, odjednom pokazati. - Vi se, kako to piše u sanovnicima, isuviše pružate u daljinu...
I zaista, ja sam se potajno pružao prema tom dalekom. Zašto? Možda za tim životnim smislom?
Iz romana Život Arsenjeva