Artnit

Sreda, 05 Mart 2014 18:11

Miloš Crnjanski - Još ovaj dan, i nikad više Istaknut

Aleksej Savrasov - Pejzaž sa crkvom Aleksej Savrasov - Pejzaž sa crkvom

Beo put prolazi vinograd za vinogradom, spušta se i diže od čokota do čokota, od voćke do voćke. Šumarci bagremova prate ga da se ne izgubi. On ih vodi dole na reku, napaja ih rumenom vodom, pa izlazi pred njima gore na vrhove, gde stoji po koji usamljen jablan. Znam da je negde iza crkvenih tornjeva ravnica, iz koje se dižu plavi oblaci, kao dim tamjana.

Smrt, zbog koje sam došao, nije jasna, ona krivuda, kroz tihe, male, zelene ulice pod voćkama, gde ne mogu da nađem gvozdena vrata porte.

Nad vodom se pojavljuje, kad zastanem, nešto ogromno, plavo: vazduh, blag, natopljen maglom, na kojoj leži sva ova teška pruga brda i voda sa kojih sam sišao.

Za mnom ide april, sa lipa što su se razišle po budimskoj dijecezi.

Pri polazu sam primetio da grane listaju. Ko zna gde sam bio oko ponoći. Ležao sam kraj vode. Niko neće znati da sam došao, ni trg pun jabuka, ni tamnica zelena, pokrivena krivim mokrim krovom. Ni bela, kamenita vladičanska vrata. Još ovaj dan, i nikad više ovuda proći neću.

Nad posteljom mi je tišina, a iza nje, pet velikih dvorana, u kojima ima samo zavesa i starih slika. Jedna debela gospa, u žutoj svili, stoji kod prozora i ne zna da pročita ono što sam joj doneo iz jednog sela, sa juga. Pred kućom široka senka. U lišću, zemlji i granju, sa zarivenim kljunom, u vetru koji ne može da ih zatrese, kao stare bogate žitarice šajkaške, stoje crkve. Iza njih sve do Dunava su ogromne bašte. Drveće mi pada na prozore. Sad je kraj, kraj.

Još ovaj dan, i nikad više ovuda proći neću. Ostaće jedan rumen breg na nebu, mirne vode, prazne crkve.

Dunav će moj, Dunav će moj sve obuhvatiti sjajnim pojasom i odneti, odneti, odneti.

Zemlju nek voda nosi, nosi. Mir je pod crkvom, ni golubovi ne lete. Kamen je hladan pod travom, kamen je hladan pod travom. Ostaće na nebu rumeni breg i prazne crkve nad vodom.

Kamen je hladan pod travom, milim glasom zazvoni pod nogom, pod štapom. Sve što je bilo zbrkalo se u meni, ali sad, kad odem, sve će da se razjasni u životu, u mome, u mome.

Zvona zvone; ikone, ikone; nedelja; jutro je pred crkvom.

Krv je ta blagost, ovde pod travom, krv je ta blagost, divna i nežna, jedinosušna, bistra i mila, pomilovana.

Eto je, eto je: odlazi po vodi.

Kaplji, moja mila, kaplji, draga, čun te čeka, obrastao mokrom, zelenom trskom, slabom i starom, iskrhanom; nek te nosi, sa starom crkvenom ogradom zarđalom; idi, moja mila, draga krvi. Jesi li ti to sa žutom tamom, tečeš li ti to, divna i nežna, jedinosušna, bistra i mila, pomilovana, obalom, vodom, ravnicom, za mojim hodom, po ulicama obraslim travom?...

Još ovaj dan, i nikad više.

Iz pripovetke Tri krsta

Pročitano 5069 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Miloš Crnjanski - Još ovaj dan, i nikad više