Pesma Nasleđe najbolje karakteriše čitavu generaciju Milana Rakića. Pesnik je čovek novog doba, ali on oseća da u njegovim žilama teče krv slavnih predaka, junačkih i grubih - ustanika i hajduka, koji su vekovima, ponosno i ćutke, umirali na braniku nacionalne slobode. Mit i predanje u pesmi se prepliću i postaju aktivan činilac istorije i sadašnjosti pesnika. Tako se pesnik identifikuje sa stradalničkom istorijom svog naroda. On govori u ime onih koji su, pozvani na velika dela i izriče veru u svoju generaciju. Oseća da "ispod svežih grana i kalema novih da ko nekad jaka u korenu starom struji snažna hrana, neiscrpna krepost starinskih junaka". Tako Rakić kaže da su muke predaka, mučenika koji su "umirali ćutke na strašnome kolju", podstrek njegovoj generaciji, jer pred njima "iščezle su sve lične slabosti i bolje". Zamrla kolektivna svest izrasta u probuđenu nacionalnu samosvest, i u spremnost da se izazov prošlosti prihvati kao odgovornost za budućnost. U završnim strofama pesme pesnik ponovo podseća da "pred njim staju redom preci moji, mučenici stari, i junaci koji umirahu ćutke na strašnome kolju".
Pesma Nasleđe Milana Rakića protkana je ljubavlju i divljenju potomka prema precima. Pomalo podignut, svečan ton stiha i strofe je izvanredno usaglašen sa njenom istorijskom temom i iskazanim rodoljubljem. Ova pesma je bila podstrek mnogim mladim generacijama da osete sopstvenu snagu, da stvaraju nove ideale, nove poglede i nova dela kojima će obeležiti svoje doba.