Čovjek, racionalno biće, u strahu pred sudbinom, neprestano traži rješenje za nemogućnost predviđanja. Od čisto fatalističke do konzekvetno racionalističke, sve metode uvijek nanovo pokušava. Ali protivurječje nikad nije mogao potpuno riješiti. Fatalistički stav vodi siromaštvu, bespomoćnosti i ovisnosti od agresivnih grupa. Konzekvetni, racionalistički stav u pogledu ličnog života vodi do grozničavih nastojanja i trajne napetosti, koje su, i organski i psihički, težak teret za pojedinca. Nije isključeno da je taj momenat uveliko kriv golemom porastu srčanih bolesti muškaraca u visoko industrijaliziranim zemljama. Takav osjećaj odgovornosti prevelik je napor za čovječje srce, koje očito mnogo lakše podnosi svaki fizički napor nego takav psihički.
Strah pred sudbinom dobiva nov i gotovo maligni oblik s napretkom civilizacije, a naročito u visoko industrijaliziranim zemljama. Kontradikcija je tamo mnogo veća nego u sredini gdje racionalna gledišta nisu važna. U borbenoj dinarskoj sredini borac umire i živi za svoj cilj: "za krst časni i slobodu zlatnu", on nije povezan sa ženom tako prisno da ne bi mogao preboljeti njen gubitak, njemu nije mnogo stalo do materijalnih dobara, za nekim ličnim užicima ne žudi. Tek u individualističkom razdoblju stvara se dubok jaz između plana i realizacije. Sad se tek lome ambicije, želje i zamisli na barijeri sudbine, na bolestima, nezgodama i na - smrti pojedinaca. Ljudi te epohe, opojeni ekonomskim i organizatorskim uspjesima, osjećaju svoju ovisnost o sudbini kao ranu koja ljuto tišti i koju ne mogu podnijeti. Oni pate mnogo više nego ljudi koji nikad nisu ni pomislili da bi mogli upravljati svojom sudbinom.
Ljudi uvijek traže (iako rijetko svjesno) neko rješenje koje bi im omogućilo da aktivno svladaju životne probleme, a ujedno da se pasivno predaju sudbini. U nju se uzdaju zato da bi bili spremni na udarce i da se pod njima ne slome. Takva je ravnoteža postignuta samo u rijetkim periodima, a obično nije dugo potrajala.
Iz dela U društvu s čovjekom
