Dalje, ako nam je bar donekle poznat materijalizam pisaca poput La Metrija i Holbaha, možemo biti skloni da prosvetiteljstvo u Francuskoj posmatramo kao antireligiozni pokret koji od Volterovog i Didroovog deizma, u svojim počecima, prerasta u Holbahov i Kabanisov vulgarnomaterijalistički pogled na svet. Ako usvojimo ovo tumačenje prosvetiteljstva, onda će njegova procena u velikoj meri zavisiti od naših religioznih uverenja, odnosno od njihovog odsustva. Neko će francusku filosofiju XVIII veka shvatiti kao pokret koji se kreće u pravcu bezbožnosti, i koji svoj vrhunac dostiže u skrnavljenju katedrale Notr Dam za vreme Revolucije. Neko će ga pak posmatrati kao progresivno oslobođenje duha od religioznog praznoverja i crkvene tiranije.
Dalje, postoji prilično raširen utisak da su francuski filosofi XVIII veka svi do jednog neprijatelji postojećog političkog sistema i da su pripremili put za Revoluciju. Ako prihvatimo ovo političko tumačenje, onda su moguće različite procene delovanja pomenutih filosofa. Možemo ih posmatrati kao neodgovorne huškače na revoluciju čiji su spisi doveli do jakobinskog terora. Ali ih možemo posmatrati i kao predstavnike određenog stepena u neizbežnom društvenopolitičkom razvoju, kao mislioce koji su, da tako kažemo, doveli do građanske demokratije koja je sa svoje strane morala ustupiti mesto vladavini proletarijata.
Iz dela Istorija filosofije - od francuskog prosvetiteljstva do Kanta