Vođa u tradicionalnom sistemu ima vlast na osnovu snage statusa koji je nasledio, a proširenje njegove vlasti učvršćuje se navikom. Kada je izuzetnost preneta time što je njeno prenošenje nasledno, ona postaje i deo uloge vođe, više nego što je to deo njegove ličnosti.
Stvarna forma organizacije sa tradicionalnim sistemom vlasti može poprimiti jedan od dva uzorka. Postoji oblik naslednosti po ocu (patrimonialni) u kome su činovnici lične sluge čija nagrada zavisi od vođe. U feudalnom sistemu činovnici imaju mnogo više autonomije zahvaljujući svojim sopstvenim izvorima prihoda i tradicionalnom odnosu lojalnosti prema vođi.
Iako su primeri koje Maks Veber navodi istorijski, mogu se primeniti i na moderne organizacije. Direktorski položaji su često ostavljeni u nasledstvo sa oca na sina, jer preduzeća, uspostavljaju svoju sopstvenu dinastiju koja počiva na naslednom prenošenju. Izbor i naimenovanja se mogu zasnivati više na rodbinskim vezama nego na ekspertizi. Načini na koji se to ostvaruje se opravdavaju u mnogim organizacijama time da je uvek nešto učinjeno pre iz razloga samog po sebi, nego na osnovu racionalnih analiza.
Nedostatak tradicionalne vlasti iskazuje se pre svega, u njenoj skromnoj efikasnosti, koja je delom uzrokovana odsustvom autentičnog izbora i izrazite opredeljenosti za očuvanje tradicije i veličanje prošlosti.