Bilo nas je desetina koji smo svakog božjeg četvrtka i nedelje tu okapali. Tu su nam u blizini bile roditeljske kuće, a u školi smo se nekako združili. Ne može se reći da smo bili najbolji đaci, ali smo bili dobri drugovi. A teško je bilo biti dobar đak kad mi sve slobodno vreme, kada bi trebalo da učimo lekciju i radimo zadatke, provodimo ovde na stablu. Tek što ručamo, tek što ispustimo kašiku, a mi spodbijemo knjige pod mišku, pa hajd na stablo. Tu se iskupimo pa zajedno krenemo u školu. A kad se vraćamo iz škole, ako je otvoren prozor u kući, bacićemo knjige kroz prozor a ako nije, uletećemo u kuću, odrezati veliku krišku hleba, baciti knjige, pa sve trčeći na stablo.
Bilo je i takvih koji su koji put došli, a koji put ne, ali nas šestorica smo bili stalni. To su bili: Žika Dronja, Mile Vrabac, Sima Gluvać, Mita Trta, Laza Cvrca i ja. Čeda Brba dolazio je samo nedeljom.
Iz romana Hajduci