Artnit

Utorak, 11 Juni 2013 21:51

Branislav Nušić - Na hrastovom stablu Istaknut

Tamo iza poslednjih kuća, na širokoj poljani a otprilike dvesta metara od dunavske obale, ležalo je jedno veliko hrastovo stablo, na kome su se grane već osušile. To stablo je pre neke godine nanela voda. Bila s proleća velika poplava, pa se Dunav razlio i potopio polja i livade, šume i sela, te iščupao negde natruli hrast, poneo ga na svojim valima i nekako tu, kod našega grada, seknula voda te taj hrast, ko zna iz čije šume, ostao na ledini i sad dobro došao nama, deci, da se tu zbiramo kad smo dokoni i slobodni od škole.

Bilo nas je desetina koji smo svakog božjeg četvrtka i nedelje tu okapali. Tu su nam u blizini bile roditeljske kuće, a u školi smo se nekako združili. Ne može se reći da smo bili najbolji đaci, ali smo bili dobri drugovi. A teško je bilo biti dobar đak kad mi sve slobodno vreme, kada bi trebalo da učimo lekciju i radimo zadatke, provodimo ovde na stablu. Tek što ručamo, tek što ispustimo kašiku, a mi spodbijemo knjige pod mišku, pa hajd na stablo. Tu se iskupimo pa zajedno krenemo u školu. A kad se vraćamo iz škole, ako je otvoren prozor u kući, bacićemo knjige kroz prozor a ako nije, uletećemo u kuću, odrezati veliku krišku hleba, baciti knjige, pa sve trčeći na stablo.

Bilo je i takvih koji su koji put došli, a koji put ne, ali nas šestorica smo bili stalni. To su bili: Žika Dronja, Mile Vrabac, Sima Gluvać, Mita Trta, Laza Cvrca i ja. Čeda Brba dolazio je samo nedeljom.

Iz romana Hajduci

Pročitano 13033 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Branislav Nušić - Na hrastovom stablu