I sama pomisao o promeni tih "centara" nezdrava je i neizvodljiva. To je isto kao kad bi neko zaželeo da menja i pomera izvore velikih reka i ležišta planina. Želja za naglim promenama i pomisao o njihovom nasilnom izvođenju javljaju se često među ljudima, kao bolest, i hvataju maha ponajviše u mladićkim glavama; samo te glave ne misle kako treba, ne postižu na kraju ništa i obično se ne drže dugo na ramenima. Jer, nije ljudska želja ono što raspolaže i upravlja stvarima sveta. Želja je kao vetar, premešta prašinu sa jednog mesta na drugo, zamračuje ponekad njome ceo vidik, ali na kraju stišava se i pada i ostavlja staru i večnu sliku sveta iza sebe. Trajna dela na zemlji ostvaruju se Božjom voljom, a čovek je samo njeno slepo i pokorno oruđe. Delo koje se rađa iz želje, čovekove želje, ili ne doživi ostvarenje ili nije trajno; u svakom slučaju nije dobro. Sve ove bujne želje i smele reči pod noćnim nebom, na kapiji, neće promeniti u osnovi ništa; proći će iznad velikih i stalnih stvarnosti sveta i izgubiti se tamo gde se smiruju želje i vetrovi. A zaista veliki ljudi, kao i velike građevine, niču i nicaće tamo gde im je Božjim promislom određeno mesto, nezavisno od praznih, prolaznih želja i ljudske sujete."
Iz romana Na Drini ćuprija