A kasnije je rekao: "Možda isto to značenje ima san koji sam ti ispričao. Ja ni Henrijeti ni Lizabeti nisam svesno učinio nažao. Ali usled toga što sam ih obe jednom voleo i želeo da ih prisvojim, one su se za mene pretvorile u takvu priliku iz sna, koja liči na njih obe a ipak nije ni jedna ni druga. Ta prilika pripada meni, ali nije više ništa živo. Tako sam često bio primoran i da razmišljam o svojim roditeljima. Oni misle da sam ja njihovo dete i da sam kao oni. Ali iako moram da ih volim, ja sam za njih ipak stran čovek, kojega oni ne mogu razumeti. A ono što je u meni glavno i što možda upravo jeste moja duša, to oni smatraju sporednim, pripisujući to mojoj mladosti ili trenutnoj ćudi. A pri tom me vole i rado bi za mene sve učinili. Otac može detetu dati u nasleđe nos i oči, pa čak i razum, ali ne može dušu. Duša je u svakom čoveku nova."
Iz romana Knulp