Nego je ta sličnost pohvalna kada je kao u oca i sina: u njima, makoliko velika bila različnost udova, ipak nekakva sen i ono što slikari nazivaju arijom, a što prosijava s lica i najviše iz očiju, proizvode takvu sličnost da se pri pogledu na sina odmah sećamo oca: a ako im posebno posmatraš delove, jedan od drugoga potpuno različit; ali ima među njima nešto ne znam šta zajedničko što govori da je jedan građen po kalupu drugoga. Tako bi trebalo da se i mi staramo da se pored ponečeg što je slično nađe i mnogo šta što je neslično, i da se to što je slično ne vidi, nego da se otkriva jedino razmišljanjem, tako da se sličnost ne nađe na prvi pogled, već da se pokaže rasuđivanjem. Otuda je dobro poslužiti se veštinom i bojama koje je drugi upotrebio, no ne i njegovim rečima, jer se sličnost veštine i boja može sakriti, ali se ne može sakriti sličnost reči. Prvo je svojstveno pesnicima, drugo majmunima. I kao što su savetovali najpre Horacije, a zatim Seneka, kad pišemo, treba da imitujemo pčele koje ne čuvaju cveće, već ga pretvaraju u saće, tako da od mnogog i raznovrsnog nastaje jedno drugačije i bolje, to jest med.
Iz knjige O domaćim stvarima