Puki sam siromah, mladić koji stanuje visoko, u jednoj od najužih ulica; ali svjetla imam u izobilju, jer stanujem sasvim gore, odakle vidim preko svih krovova. Prvih dana što ih provedoh u gradu sve mi bijaše uzano i pusto; umjesto šume i zelenih brežuljaka imađah pred očima i na obzorju samo sive dimnjake. Ne imađah ni jednog prijatelja, ni jedno me poznato lice ne pozdravljaše.
Jedne sam večeri stajao kraj prozora tužan i žalostan; otvorih prozor i pogledah van. Ah, što sam se obradovao! Vidjeh znano mi lice, okruglo i prijateljsko lice, najboljeg prijatelja iz svog kraja; bješe to Mjesec, dragi, stari Mjesec, nepromijenjen, upravo onakav kakav bijaše kadno mi žmirkaše kroz vrbe kraj močvare.
Dobacih mu rukom poljubac, a on zasja pravo u moju sobu te mi obeća da će svake večeri, kad iziđe, malo k meni zaviriti; odonda je to obećanje pošteno i držao, šteta što se može samo malo vremena zadržati.
Svaki put kad dođe priča mi ovo ili ono što je vidio minule noći ili pak te iste večeri.
- Slikaj što ti pripovijedam - kaza mi kad me prvi put pohodio - pa ćeš imati lijepu slikovnicu.
Tako sam mnoge večeri i učinio. Mogao bih na svoj način dati novu Tisuću i jednu noć u slikama, no bilo bi previše. Ove što ih iznosim nisu izabrane, nego teku onako kako sam ih čuo; kakav veliki, genijalni slikar, pjesnik ili glazbenik može od njih stvoriti nešto više ako ga je volja; što ja pokazujem, samo su laki crteži na papiru, a između njih moje misli, jer Mjesec nije navraćao svake večeri: gdjekad bi između nas bio pokoji oblak, ponekad i dva.
Iz priče Slikovnica bez slika