Džon Fante - Kuća nije otplaćena
Kuća nije otplaćena. Ona je njegov neprijatelj, ta kuća. Ima glas i stalno mu se obraća, kao neka papiga, večito ponavlja isto. Kad god trem zaškripi pod njegovim stopalima, kuća drsko govori: ti me ne poseduješ, Svevo Bandini, i nikada ti neću pripadati. Kad god dodirne kvaku na ulaznim vratima, uvek ista priča. Već petnaest godina ta ga kuća dočekuje i dovodi do očajanja svojom idiotskom nezavisnošću. Bilo je trenutaka kada je hteo da postavi dinamit pod nju i raznese je u paramparčad. Nekada je to bio izazov, ta kuća tako nalik ženi, izazivala ga je da je poseduje. Ali on se za trinaest godina umorio i oslabio, a kuća je postajala sve arogantnija. Svevo Bandini je digao ruke od nje.
Džon Fante - Što si manje mislio o onom što radiš, to je bilo lakše
Rad je bio težak. Magla se popodne dizala, i sunce je pržilo. Napolju je bilo kao u rerni. U fabrici je bilo još gore. Nije bilo svežeg vazduha, ni za jednu nozdrvu. Svi prozori bili su zakovani zarđalim ekserima, a nikad oprana okna prekrivena paučinom i masna od starosti. Sunce je peklo krov od valovitog lima kao let-lampa, potiskujući vrelinu naniže. Vrela para dizala se iz cevi i peći, iz ogromnih bačvi sa otpadom. Bili smo usred tih kužnih isparenja, znojili smo se u buci mašina.
Džon Fante - Čak i sunce pripada drugima
Popeo sam se u sobu, uz prašnjave stepenice Bunker Hila, pored čađavih baraka, uz tu mračnu ulicu, pesak, nafta i kolomaz gušili su jalova stabla palmi koje su stajale kao umirujući zatočenici, okovane za male delove tla, sa crnim pločama koje prekrivaju njihova podnožja. Prašina i stare zgrade i stari ljudi koji sede kraj prozora, stari ljudi koji teturavo izlaze napolje, stari ljudi koji se bolno kreću mračnim ulicama.