Jerihonska ruža se prvi put pominje osam vekova pre nove ere. Ona je često povezana sa životom Isusa Hrista. Jedna legenda propoveda da je rasla uz put kojim je Sveta Marija bežala iz Nazareta u Egipat kako bi spasila sina Isusa od stradanja i na taj način im pokazivala put kroz pustinju. U znak zahvalnosti Sveta Marija joj je podarila dug život. Jerihonska ruža je nastavila da cveta kroz ceo život Isusa Hrista, a smanjila se i umrla kada je on morao da napusti ovaj svet. Iznenađujuće je da je i ona oživela nakon uskrsnuća Isusa Hrista, iz groba tri dana nakon njegove smrti.
U starom Egiptu jerihonska ruža je bila čaroban simbol plodnosti. Različita istorijska svedočanstva kažu da su beduinske žene pile vodu, u kojoj su namakale ružu i sa njom smanjivale različite bolove i ubrzavale proces ozdravljenja.
Zbog verovanja u večni život, u vaskrsenje iz mrtvih, na Istoku su u davna vremena stavljali jerihonsku ružu u mrtvačke sanduke i grobove.
Na povratku sa pohoda u Svetu zemlju krstaši su jerihonsku ružu doneli u Evropu, gde je postala dragocena botanička relikvija. Posebno je cenjena u Bavarskoj. Veruje se da porodici koja je neguje donosi sreću i blagoslov, a postoji običaj darivanja ove ruže mladencima na dan svadbe.
U nekim državama postoji tradicija da se jerihonska ruža prenosi iz generacije u generaciju, odnosno iz porodice u porodicu, a obično se oživi u vreme Uskrsa i Božića. Babice su je vekovima koristile za olakšavanje porođaja. Kada buduću majku počnu hvatati trudovi, ruža se zaliva običnom mlakom vodom i ona se zazeleni i razgrana pre nego što dete dođe na svet. Ta se ruža poklanja tom detetu i ona treba da ga prati čitav život donoseći mu blagoslov i sreću.