- Tolja - kažem mu ja - zar vi nikada ne poželite da se radujete, da budete srećni, zar vi niste paganin - poklonik zemlje i neba?
- Ne, ja želim da patim, ja ne umem da se radujem, časna reč, nisam u stanju da se radujem.
- Tolja - kažem mu ja - a evo, recimo, ti nebrojeni rođendani kod vaših prijateljica i prijatelja, zar vas ta slavlja ne zabavljaju? Ja, naravno, razumem, ali ponekad ipak treba biti pomalo paganin, treba, jednostavno, obožavati zemlju, njene radosti, vino...
- Ne - razgaljuje se Tolja - u tom slučaju moram da dolazim kući taksijem a ne želim da gubim živce tražeći od mame rublju svake noći.
- Ali, evo, recimo, konzervatorijum...
- Šta konzervatorijum - zamišljeno govori Tolja - da izlazim iz njega prosvetljen, kao kod nas kući stara Liza? Ako je majka istuče, izgrdi, izbaci iz kuhinje, ona odlazi u crkvu i vraća se odatle prosvetljena, oprostivši sve. Ja sam ovako čudan - kaže Tolja - zato što me je majka rodila kad je imala četrdeset godina, a otac pedeset.
- Vi smatrate da je tu odigralo ulogu to što su vas oni puno voleli i mazili?
- Ne - odgovara Tolja - po svoj prilici, nije stvar u tome.
Iz priče Gost