Stvar je bila nemoguća i po tome uopšte uzevši đaci su odgovarali traljavo. Profesori, mesto da uvide šta je u stvari, smatrali su to kao inat i terali su nas batinama da se učimo. Sad se zaista rađao i inat (izvestan đački izraz "neću da učim") ali još više strah, i svaki, ko nije mogao da nauči, starao se da prevari: da beži s časova i da se javlja na čas samo onda, kad je lekcija laka; ako je bio prevod, on ga je napisao na knjizi; ili, ako je govorio s mesta, on je gledao da čita sve iz knjige svog druga koji je sedeo pred njim. Profesori su hvatali ta vojena lukavstva, smatrali su to kao zaveru protiv sebe i bili su čisto iz osvete. Tako se razvijalo neprijateljstvo i rila provala između profesora i đaka. Đaci su se svuda starali da prevare profesore, a oni da ih uhvate pa kazne. Ovaj rod vojne suštastvovao je u svima gimnazijama i svim klasama (a većinom suštastvuje i sada); usled toga mesto ljubavi razvijalo se u đacima podlačenje a u profesorima tiranstvo. Mrzost na profesora dete nije moglo da razlikuje od mrzosti na nauku, koju je on predavao, - nego je mrzelo i na nju.
Naši profesori iskvarili su nas i uglupili, pa su se posle tužili, kako smo glupi, kako smo pokvareni, kako nećemo da učimo, i ispravljali su nas - batinama.
Iz dela Kako su nas vaspitavali