Onaj ko se bavi manuelnim radom (na primer radnik), obavlja sve manje, razmrvljenije i neznatnije zadatke; veliki broj sati radnog dana praktično je "prisiljen" ne misliti na ono šta radi. Tako njegov rad, umesto da bude izvor intelektualnog potsticaja ličnog razvoja, postaje uzrok nazadovanja.
To proizlazi iz nastojanja, što ga je postigla "organizacija rada", da se radnički posao liši svakog intelektualnog sadržaja, svake odgovornosti i stručnog odlučivanja. Kada to nastojanje dokraja uspe (ali na to ćemo se vratiti mnogo opširnije u nastavku), pred sobom imamo osobe čija je intelektualna starost na kraju radnog veka takva da se ne razlikuje mnogo od one kada su započeli raditi ili čak osobe, kojima je psihička ravnoteža poremećena.
Na drugoj strani imamo pak sve one koji su prisiljeni na potpuno intelektualni rad: oni poznaju probleme, potrebe, teškoće manuelnih radnika, ali samo na papiru, tj. samo indirektno. Inženjer koji projektuje mašinu dobro zna da na toj mašini neće raditi ni on ni neki drugi inženjer; dakle, on ne misli toliko na onoga koji omogućava funkcionisanje mašine koliko na proizvodne karakteristike mašine (cenu, trajnost, brzinu, broj proizvedenih predmeta i dr.).
Odstranivši tako radnika iz svog proučivanja i projekta, inženjer ne poznaje celokupnu stvarnost, nego samo jedan njen deo. Stoga sa naučnog stanovišta taj intelektualac ne proučava stvarnost, nego samo jedan proizvoljni deo stvarnosti, a proučavajući delimično stvarnost, ne može mnogo napredovati ni u svom naučnom radu.
Vidimo da je i intelektualni radnik, iako mnogo privilegovaniji od manuelnog radnika, nepotpun čovek koji se ne može intelektualno skladno razvijati.
Iz dela Kako se istražuje