Učiti i poučavati, veliš? A zar možeš naučiti kako da ljude učiniš srećnima? Ne, ne možeš? Osedi ti prvo, pa onda govori da treba učiti. Čemu učiti? Svako zna šta mu treba. Oni koji su pametniji uzimaju što stignu, a gluplji - ništa ne dobijaju, i svak uči sam...
Smešni su oni, ti tvoji ljudi. Stisli se u gomilu i dave jedan drugoga, a mesta na zemlji pogledaj koliko je - on širokim zamahom ruke pokaza na stepu. - I svi rade. Zašto? Kome? Niko ne zna! Gledaš kako čovek ore, i misliš: eto, on će u znoju iscediti kap po kap svoju snagu na zemlju, zatim će leći u nju i istruliti tamo. Ništa neće ostati iza njega, ništa taj ne vidi sa svoga polja, i umire kao što se rodio - budala.
Šta, je li se on rodio samo zato da počeprka zemlju i da umre, ne stigavši ni raku samom sebi da iskopa? Zna li on šta je sloboda? Shvata li prostranstvo stepe? Zar govor talasa na stepi veseli njegovo srce? Rob je on od rođenja, celog svog života rob, i ništa više! Šta može on da učini od sebe? Jedino da se obesi, ako stekne iole mudrosti.
Iz pripovetke Makar Čudra