Ditiramb je pojam koji potiče od grčke reči dithyrambos. U staroj Grčkoj se pevao u proleće. Učestvovalo je oko 50 pevača i plesača obučenih u kozju ili jareću odeću, koje je najavljivao korifej (solista). Ditiramb su pratili svirači na muzičkim instrumentima diaulosu i bubnju, dok su pevači i plesači kružili oko Dionisovog oltara.
Jambograf Arhiloh koji je uz vino slavio boga Dionisa prvi put pominje ditiramb u helenskoj književnosti, 650. godine pre nove ere. Oko 600. godine pre nove ere starogrčki pesnik i svirač na kitari Arion je uobličio lirski ditiramb. Starogrčki filozof Aristotel u ditirambu vidi početke drame, komedije, tragedije i satirske igre.
U ditirambu se opevaju snažna osećanja radosti, ushićenja ili zanosa, izazvanih nekom pojavom u prirodi ili u životu uopšte. Uzroci ovih raspoloženja mogu da budu razni, pa zato ima i raznih ditiramba, prema tome koje je osnovno osećanje u njima najsnažnije. Tako ima na primer rodoljubivih, ljubavnih ditiramba i drugih. Ritam u ditirambu je obično brz, promenljiv, u skladu sa snagom i promenljivošću osećanja, a stil je poletan, razdragan.
Poznati su ditirambi Branka Radičevića (neki delovi Đačkog rastanka) i Jovana Jovanovića Zmaja (mnoge njegove pesme iz zbirke Đulići). Mnoge lirske narodne pesme, naročito svatovske, su ditirambi.