Dva istorijska događaja su bila presudna u životu i umetničkom stvaranju Alekse Šantića: aneksija i srpske pobede u balkanskim ratovima. Iz ta dva doživljaja nastale su njegove najbolje rodoljubive i socijalne pesme.
U poznatom sonetu Moja otadžbina Aleksa Šantić otadžbinu poistovećuje sa narodom. Cela otadžbina je kao rodni dom, a svi pripadnici naroda kao rođena braća. Vezanost za rodnu grudu i domaće ognjište duboka je i trajna, a njeno kidanje izaziva bol u pesnikovoj duši.
U poeziji Alekse Šantića posebno se ističu svojim snažnim emocijama rodoljubive pesme, sa izrazito socijalnom i nacionalnom notom - Ostajte ovdje, Hljeb. Šantić peva o patnji onih koji zauvek napuštaju svoju domovinu i odlaze u tuđ svet. Ostajte ovdje je puna naboja i nacionalnog zanosa kojom su brojni iseljenici ispraćani i koje su se mnogi ljudi sećali u tuđini kada ih obuzme nostalgija za starim domom.
Više nego drugi pesnici njegove epohe, Aleksa Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda. U pesmi Mi znamo sudbu, tema mučeništva naroda prožeta je osećanjem njegove nepobedivosti: čak ni smrt ne predstavlja kraj borbe za slobodu nego samo njen nastavak.
Rodoljubiva poezija Alekse Šantića obasjana je svetlošću domaćeg ognjišta i prožeta njegovom toplinom. Njegov patriotizam je bio na realnoj osnovi. Jer, on ne voli narod-naciju, kao apstrakciju, već narod-puk, žive ljude, seljake. Zato su u nekim njegovim pesmama isprepletane socijalne i rodoljubive note i iz njih izbija snažan ritam i jaka osećanja. Pevane jednostavnim, jasnim stilom, obojene elegičnim tonovima i danas zvuče istinito i potresno.