Kokoška ne veruje nikom i ničemu izuzev svom materinstvu, veselom pijuku svojih žutih sećanja. Njen život je prožet strahom i ona nosi teret svog postojanja. Osuđena je na smrt i pred čovekovim hladnim rukama nalik na snežne grane i ispod njegovih očiju nalik na gladna jezera, ona uzalud pokušava da “odskoči od svoje krvave glave koja je u noć gnjura“. Njen život se završava smrću. Ali, ona i tada na mračnoj silaznoj strani svoje bivstvujuće putanje “odskoči na legalo da uzleti“.