Ljubav! Čudna, ćutljiva je stvar ljubav - tako rastrzana između ushićenja i mučenja. Nešto varljivo, neodgovorno, očajno. Prolazna slabost, dublja no išta na svetu, mračnija no išta po poreklu i sudbini. Nešto bez razloga ili logičnosti. Koliko je uticaja čovek imao na plimu i oseku svog ljubavnog života? Isto koliko i na let jesenjih ptica, što se poviju dole, spuste ovde-onde i prođu. Ljubavi što ih čovek ostavlja za sobom - čak i u onom životu što po ljudskom merilu nije raspusnički! Ljubav, koja je mislila da će se tirolska nebesa prevrnuti ako on ne bude prvi s jednom izvesnom ženom. Ljubav čija se zvezda splela u Silvijinu kosu, one Silvije što je sad spavala. Jedna nazovi ljubav - ona s izvesnim čarom, i ipak bedna mala naslada, koju je mladost, ma kako osetljiva, morala, izgleda, da proguta kad-tad sa nekim mladim svetlom ljubavi - delić života koji je pre toga izgledao mnogo a značio u stvari malo, izuzev što ga je ostavio razočaranog samim sobom i punog žaljenja prema njoj. I onda ljubav čije sećanje nije mogao podneti čak ni posle dvadeset godina; ona letnja strast što je sve prisvojila, što je jedne noći zadobila i tako užasno izgubila sve, ostavljajući na njegovoj duši ožiljak koji se nikad nije mogao izlečiti, ostavljajući mu dušu uvek malo samotnu, mučenu osećanjem onoga što je moglo biti. O njegovom udelu u toj noćnoj tragediji - tom "strašnom nesrećnom slučaju na reci" - niko nikad nije ni sanjao. I onda je ono dugo očajanje koje je predstavljalo poslednju smrt ljubavi polako prošlo, i rodila se još jedna ljubav - ili upravo rodila se ponovo, bleda, trezvena, ali sasvim iskrena; sveže obnavljanje dugo zaboravljenog osećanja, zaštitničke odanosti svoga detinjstva.
Iz romana Tamni cvet