U pesmi Kalenić Vasko Popa opeva jedan od najlepših manastira moravskog stila manastir Kalenić, izgrađen u periodu od 1407. do 1423. godine kao zadužbina vojvode Bogdana, visokog dostojanstvenika kneza Lazara i kasnije despota Stefana Lazarevića. Slikarstvo ovog manastira se ubraja među najviša umetnička ostvarenja srpskog srednjovekovnog slikarstva. Freske su oslikane svetlim bojama, a uvedene su i potpuno nove boje kao što je žuta.
Na samom početku pesme Kalenić pesnik uspostavlja blisku vezu sa likom anđela sa freske pred kojom stoji. On uočava na njemu sličnost sa sopstvenim likom - oči, sa kojima se na duhovnom nivou povezuje sa freskom. Zbog te sličnosti, anđeo na fresci mu postaje blizak i srodan, neko kome može da veruje. I on se pita: "Otkuda moje oči na licu tvome?" Boje na fresci "sviću", pojavljuju se iz zaborava i tame vekova i oživljavaju fresku, jer "zru na lakoj grani vremena". Anđeo na fresci se spaja sa pesnikom i obojica kao da su spremni da dele istu sudbinu. Tako se simbolično prepliću prošlo i sadašnje vreme, a freska postaje simbol tog spajanja. Inat koji svojom istrajnošću svetli kao oreol simbolično prelazi sa lica anđela sa freske na pesnika, i pesnik obećava kako će preneti naraštajima veru i tradiciju. On kaže: "Boje gore mladošću u mojoj krvi."