Septembra 1925. godine Sergej Jesenjin se oženio unukom Lava Nikolajeviča Tolstoja, Sofijom Andrejevnom Tolstoj, koja je tada bila šef biblioteke Saveza pisaca. Ona ga je podstakla da se leči u bolnici. Nažalost, terapija nije imala nikakvog efekta, i činilo se da nema nade za njegovu depresiju i alkoholizam. Kada je izašao iz bolnice podigao je sav novac sa svog računa i otišao u bar iz koga je izbačen zbog rušenja nameštaja, razbijanja čaša i zlostavljanja svojih kolega u piću tvrdnjama da su karijeristi i osrednji. Nakon što je izbačen iz bara odlazi u hotel Angleter, gde je proveo dva dana pijući votku u svojoj hotelskoj sobi, pre nego što je isekao vene i napisao svoju poslednju pesmu Doviđenja druže moj svojom krvlju.
Smrt je neizbežna i tragična. Za neke ljude je takođe bekstvo od stvarnosti i od duboke tuge. Smrt voljene osobe zauvek ostavlja dubok trag u umu i duši. Različiti ljudi imaju drugačiji odnos prema smrti. Neki je prigrle, a neki je se gade. Neki od njih su jaki, a neki slabi dok gledaju u lice smrti. Smrt ne utiče samo na onoga ko je umro, već i na njegove prijatelje i porodicu. Tako i Sergej Jesenjin u svojoj oproštajnoj pesmi Doviđenja druže moj, pokazuje da razume koliko će duboko uticati njegova smrt na prijatelje i porodicu. Po njemu "u životu ima mnogo zala" i "svaki korak prati nova patnja". Za njega u tom svetu nije bilo sreće, iako ju je čekao celi svoj život. Umesto pisanja o duševnim bolovima on je očigledno odlučio da napiše utešne reči za svoje prijatelje. Pošto se pomirio sa svojom odlukom i odlaskom u smrt, njegov uznemiren um nalazi svoj mir u smrti. On se oprašta " bez stiska, bez reči", a posle njegove smrti ne treba žaliti ni plakati, jer za njega "umreti nije ništa na ovom svetu nova, al'ni živeti baš nije najnovije".