U maju, nad srcem kad su mi se nagle,
Suđenice vile nisu umele
Od ludosti da mi ga spasu.
U proleće, u proleće ja zavoleh
Senke u nečijem glasu.
U proleće, u proleće, tako je suđeno,
Srcu mom uvek će ljudi da se čude
I žeđi mu niko neće shvatiti.
O, žao mi je mladića koji me voleo bude
U proleće, jer će patiti.