Najveću slobodu svojoj mašti dopustio je Dizni u prvim Sili simfonijama, kao u Igri skeleta (Skeleton-Dance, 1929). Uz muziku Mrtvačkog plesa (Dance Macabre) Edvarda Griga (Edvard Grieg), u vreme pojavljivanja duhova na jednom seoskom groblju, skeleti pokopanih igraju balet mrtvaca. Duhovitost tih ranih Sili simfonija bila je još potpuno bez primesa sentimentalnosti koja je kvarila kasnije Diznijeve filmove. Duhovitost je posedovala trezveni, apsurdni kvalitet groteski nemog filma, od kojih je Dizni naučio dramaturgiju gega.
Zvuk i boju je Dizni na početku postavljao kontradiktorno: pokreti u slici su stvarali neočekivane šumove; muzika pruža pokretima jedan novi smisao. Isto tako boje se ne upravljaju prema uzoru iz prirode, već signaliziraju ono što se dešava unutar likova.
Iz knjige Istorija filmske umetnosti 2