Prvo, vraćamo se, a i treba da se vraćamo, običajima "plemenitog trošenja". Potrebno je da, kao u anglosaksonskim zemljama i mnogim drugim savremenim društvima, divljim i visokocivilizovanim, bogati ponovo počnu - slobodno, ali i prisilno - sebe smatrati svojevrsnim rizničarima svojih sugrađana. Antičke civilizacije - iz kojih naše i potiču - imale su: jedne jubileje, druge liturgije, koregije i trijerarhije, sisitije (zajedničke obede), obavezne izdatke gradskih većnika ili konzularnih ličnosti. Morali bismo se vratiti sličnim zakonima. Najzad, potrebno je više brige posvetiti pojedincu, njegovom životu, zdravlju, obrazovanju - što je, uostalom, i rentabilno - njegovoj porodici i njenoj budućnosti. Potrebno je više dobronamernosti, osetljivosti, velikodušnosti pri sklapanju ugovora o iznamljivanju usluga, iznajmljivanju nekretnina, prodaji neophodnih namirnica. I doista bi bilo potrebno pronaći način da se ograniči dobit od špekulisanja i lihvarstva.
No neophodno je da pojedinac radi. Potrebno je da bude primoran da više računa na sebe nego na druge. S druge strane, potrebno je da brani svoje interese, lično i grupno. Višak velikodušnosti i osećanja za zajednicu bio bi podjednako štetan i za njega i za društvo, kao što su štetni i egoizam naših savremenika i individualizam naših zakona. U Mahabharati neki zao šumski duh objašnjava bramanu koji je davao mnogo darova, i to prilično bezrazložno: "Eto zašto si mršav i bled". Podjednako treba izbegavati život kaluđera i život Šajloka. Taj novi moral će sigurno predstavljati dobar, umeren spoj stvarnosti i ideala.
Iz dela Sociologija i antropologija II